Rođen sam 20. siječnja 1990. godine u Rijeci;

Tijelo u kojem obitavam ima dijagnozu Spinalna mišićna atrofija tip 2;

Živim u  Veprincu, srednjovjekovnom malom mjestu na vrhu brdašca iznad Opatije, u obiteljskoj kući koja je dio starogradskih zidina, zajedno s obitelji: mamom, tatom, sestrom, bakom, Ginom (pas), Pepom (mačka);

Dijagnoza mi je utvrđena u ranom djetinjstvu kada sam, kao zdrava beba, trebao iz četveronožnog položaja preći u stajaći. Taj razvoj je bio veoma dugotrajan i nesiguran što je u mojim roditeljima pobudilo sumnju, a nemogućnost samostalnog koračanja dovela je do pretraga te konačne genetske dijagnoze. Trenutka i osobe koja mi je službeno i izravno rekla dijagnozu se ne sjećam jer sam uvijek bio okružen prijateljima i igrom te nisam imao vremena razmišljati o nemogućnostima;

Bolest sam prihvatio kao jednu od specifikacija tijela u kojem obitavam;

Bavim se samospoznajom;

Želim s vama podijeliti priču o svom iskustvu, o prekrasnom avanturističkom putovanju, jer život je putovanje, a ne odredište. Iako na tom životnom putovanju ima mnogo priča s različitih područja, onaj najveći izazov, odnosno avantura samospoznaje, dovela me do načina življenja prema kojem živim sada i ovdje bez previše osvrtanja na prošlost ili maštanja o budućnosti. Iz toga će razloga sami osvrti o avanturama iz prošlosti biti dosta šturi. Sjećam se sebe u djetinjstvu okruženog obitelji, prijateljima, prirodom, bakom koja me je uzimala sa sobom u njivu, koju je ona obrađivala dok bi se ja igrao na travnjaku, vrtića, igara, nadmetanja s vršnjacima i jednog pitanja koje mi je um često postavljao: Mi ljudi natječemo se oko svega, tko će biti bolji u ovome, tko će biti bolji u onome, postoji li itko tko se natjecao u dobroti, ljubavi?

I tako, zaigrano, prošla je vrtićka dob, osnovna škola, srednja škola zajedno s pubertetom i ludostima koje su najteže proživljavali roditelji, od izlazaka, neprespavanih noći, alkohola itd. Nakon neuspjelog pokušaja upisa na fakultet počela su mi se sve češće postavljati pitanja poput: Što je ljubav? Koja je priroda stvarnosti? Gdje se mi to nalazimo? Tko sam ja?

Odgovore na ta pitanja u početku sam tražio u knjigama i raznim dokumentarcima, ali ubrzo sam shvatio da me teorija nikada nije previše nadahnula i da bolje učim kroz praksu. Spletom okolnosti pohađao sam tečaj NLP-a (neuro-lingvističko programiranje) i tada upoznao mnoge snažne tehnike upravljanja vlastitim i tuđim umom, ali baš iz razloga što sam imao tehnike, a pritom nisam dobio odgovor na temeljno pitanje: Tko sam ja?, nije mi bila privlačna mogućnost primjene tog znanja. U potrazi za odgovorima u mom životu pojavila se duhovnost (znanost o duhu-energiji koja mi jesmo) kroz koju spoznajem sebe, tijelo i realnost u kojoj živimo. Jedna od najizazovnijih spoznaja je bila upoznati svoje tijelo, njegove potrebe i činjenicu da se konstantno mijenja. Kao posljedica prihvaćanja svoga tijela i spoznaje da će kroz cijeli život biti ovisno o pomoći drugih pojavila se ideja o avanturi u kojoj se svjesno želim dovesti u okolnosti u kojima ću biti okružen osobama koje nisu nikada pružale fizičku podršku osobi s invaliditetom. Kako sam cijeli život proveo uz pomoć roditelja, zatekao sam se u poziciji da nisam u potpunosti svjestan potreba moga tijela i iz tog razloga nisam u mogućnosti objasniti ostalima na koji način ostali mogu pomoći meni. Neizbježnost činjenice da roditelji neće uvijek moći obavljati tu dužnost, svjesnost da će biti samo teže ako ne istreniram sposobnost objašnjavanja potreba svoga tijela drugima dovela me do prekrasnih poznanstava i iskustava. Jedno od prvih takvih iskustava bilo je jedrenje organizirano od Udruge osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije u Umagu na kojem sam iskusio nevjerojatnu ljepotu i snagu prirode u obliku vjetra i tišine. Svakodnevica mi je bila družiti se s prijateljima u garaži u koju sam odlazio elektromotornim kolicima, a kako živim na brdovitom terenu domet kolica je bio mali. Iz potrebe da istražim prirodu koja me okružuje kontaktirao sam, tada novoosnovanu, tvrtku Rimac Automobili s upitom jesu li u mogućnosti napraviti bateriju za elektromotorna kolica većeg kapaciteta. Na obostrano zadovoljstvo prihvatili su taj projekt te su napravili bateriju koja mi je omogućila bezbrižnije kretanje. Potreba za boravljenjem, istraživanjem i zahvalnosti prema prirodi, doslovno na cesti, dovela me je do poznanstava odnosno prijateljstava. Tako sam upoznao volontere iz Udruge za bolji svijet, odnosno Paola, koji je odmah drugi put kada smo se sreli u ovom životu predložio da sudjelujemo na polu-maratonu na način da me on gura. Ja sam naravno odmah pristao. Iako je postojao otpor od strane organizatora Riječkog polu-maratona naposljetku su nam dozvolili sudjelovanje te je Paolo odgurao mene te otrčao svoj prvi polu-maraton, odnosno 21 kilometar. Već u samom početku Paolo i ja smo se razumjeli i znali da ne radimo to iz potrebe za natjecanjem već iz potrebe da budemo primjer ostalima da i oni pokušaju, ali nismo stali samo na primjeru nego smo narednih godina pozvali i druge osobe s invaliditetom te im organizirali mogućnost sudjelovanja u polu-maratonu. To je rezultiralo slijedom od pet uzastopnih godina sudjelovanja na Riječkom polu-maratonu te porastom sudionika na šest parova. Stjecanjem novih poznanstava, odnosno upoznavanjem volontera, pružale su mi se prilike za sudjelovanjem u mnogim sportsko-rekreativnim aktivnostima, poput polu-maratona u Veroni (Italija), polu-maratona u Splitu, dva triatlona na otoku Rabu i na Preluku pored Rijeke, paraglidinga, skijanja, planinarenja, obilaska Jadranskih otoka biciklima, te UltraBalatona, druge po dužini utrke za trčanje u Europi, koja se održava u Mađarskoj oko jezera Balaton, a gdje me je 12 prijatelja naizmjenično odguralo 220 kilometara u 25 sati.

Naravno, bilo je još mnogo raznih avantura, ali kao što sam i na početku naveo život sam po sebi je avanturističko putovanje. Tema moje priče trebala bi biti: slobodne aktivnosti/avanturizam - avanturizma sam se dotaknuo, ali kada sam prvi put pročitao naziv teme odnosno „slobodne aktivnosti“ postavilo mi se pitanje: Slobodne od čega? Upravo takva pitanja mene potiču na promjenu onog jedinog što uistinu možemo promijeniti – sebe, odnosno naših stavova. Kada oslobodimo vlastiti um od obrazaca, predrasuda, strahova i destruktivnih misli sve ostalo postaje slobodno, stoga su sve moje aktivnosti slobodne. Um je poput mišića, kako ga istreniraš takav je, on može biti najbolji alat, vozilo, suputnik, ali i najgori neprijatelj. Treningom možemo naučiti kako prihvatiti život, onakav kakav je, štogod nam on donio. Vidjet ćete, život je prekrasno avanturističko putovanje, a ljubav prema avanturama će vas približiti ultimativnom cilju – samorealizaciji.